Većina nas pomisli – naravno da postoji veza između uma i tijela, tako funkcioniramo.
Imamo ideje koje materijaliziramo putem djelovanja, namjere koje ostvarujemo u svijetu. Na
primjer, poželimo se naći s prijateljem i poduzmemo korake da se to i dogodi: nazovemo ili
pošaljemo poruku, pronađemo vrijeme i mjesto koje nam oboma odgovara, dođemo na
dogovoreno mjesto u dogovoreno vrijeme.
Jednostavno, koordiniramo ideju uma i akcije tijela.
Također, naše čitavo tijelo osjeća prostor oko sebe i ima svijest o sebi u odnosu na okolinu.
Smješteni u našim zglobovima, mišićima, tetivama, ligamentima, proprioceptori su osjetljivi
na promjene tlaka i napetosti, putem njih primamo informacije o našim relacijama u i s
prostorom. Te informacije se obrađuju u središnjem živčanom sustavu i mi postajemo svjesni
svog položaja u prostoru.
Dakle, naša svijest shvaća što se oko nas i s nama događa putem informacija – iz samog tijela.
No, jesmo li baš potpuno svjesni koliko su um, svijest i tijelo zapravo povezani?
Uglavnom se smatra da su problemi tijela isključivo stvar fizičkog tijela a probleme uma se
smatra psihološkima. Dotokom informacija iz drugih i drugačijih kultura, zaživjela je ideja o
holističkom pogledu na čovjeka, no i to tek u dijelu zapadnjačke populacije.
Novovjeka kultura uvelike je potisnula tradicijsku predaju o sveukupnosti ljudskog bića.
Međutim, mi svi znamo da su naše emocije i psihička stanja utjelovljeni – osjećamo ih kroz
tijelo i u tijelu, izražavamo ih putem tijela, a naša tijela ih mogu i potaknuti.
Često kažemo da tijelo govori – naše emocije se ocrtavaju u našem držanju, kretnjama, načinu
na koji doživljavamo okolinu osjetilima i kako na nju reagiramo. A sve to događa se u
jedinstvenom procesu stalne komunikacije između tijela i uma, između fizički doživljenog i
mentalno protumačenog, i to u oba smjera, u stalnom dijalogu.
Prisjetite se samo svoje posture i osjećaja u tijelu kada ste iscrpljeni nakon čitavog dana rada,
npr. u dućanu, uredu, ili ambulanti. I sada usporedite to stanje s umorom nakon čitavog dana
provedenog u prirodi ili zabavljajući se s prijateljima. Neminovno, s tim stanjima tijela svi možemo povezati i osjećaj koji nam takav umor izaziva: u prvom slučaju je to moguće doza
preopterećenosti i zasićenosti koje su na dubljoj razini frustracija a u drugom je vjerojatno
zadovoljstvo i radost, osjećaj povezanosti i prihvaćenosti.
Dakle, naš sveukupni doživljaj i emocionalno stanje može biti na sasvim suprotnim stranama
spektra iako je tijelo u oba slučaja umorno a tu razliku ćemo osjetiti i u senzaciji tijela.
Zanimljivo je, također, da je 50 godina ispitivanja američkih psihologa dovelo do spoznaje da
već samim svojim izrazom lica možemo sebe dovesti u stanje da osjetimo emocije povezane s
tim određenim izrazom lica.
Naime, budući da prepoznaje mišićnu aktivnost u licu, putem živčanih vlakana u mišićima
lica, naš mozak pretpostavlja u kakvoj se situaciji nalazimo pa tako facijalna ekspresija
izaziva kemijsku reakciju u mozgu i oslobađa odgovarajuće hormone – u slučaju osmjeha, to
su dopamin i serotonin. Stoga, sâmo smijanje može zavarati naš mozak da povjeruje da smo
sretni, što onda može potaknuti stvarni osjećaj sreće jer se luče tzv. hormoni sreće. Na tom
temelju zasniva se, recimo, Yoga Smijeha – Hasya Yoga, koju je 1995. godine pokrenuo dr.
Madan Kataria, indijski internist i kardiolog.
Također, kažemo i da tijelo pamti – ima svoju knjižnicu iskustava i doživljaja, emocija i
percipiranih utisaka.
Praktičari manualnih terapija često govore o sjećanju koje je „zaključano u tkivu“ a koje se
„otpušta“ kada se na nekom dijelu tijela provodi terapija. Mnogi manualni terapeuti imaju
iskustvo da kada u radu dotaknu ili djeluju na određeni dio tijela, time ponekad potaknu
sjećanja ili traumatski odgovor kod klijenta. Oni tu pojavu objašnjavaju kao sjećanja,
specifično tjelesna sjećanja koja su pohranjena u fasciji ili mišićima.
Psihologija koristi sličan izraz kada govori o traumi koja je „zaključana u tijelu“. No, stručna
literatura perzistentno ukazuje da je memorija, što uključuje i tjelesnu memoriju, pohranjena u
živčanom sustavu, tj. u mozgu.
Kada se okine traumatsko sjećanje, somato-senzorno iskustvo osobe koja ponovno prolazi
kroz to sjećanje je izrazito snažno: čitavo tijelo „se sjeća“ i rekreira senzacije traume.
Psihofiziološko iskustvo jest kao da se trauma doslovno ponovno proživljava, tzv. flashback.
Za neurologiju osobe, traumatsko sjećanje jest sada i ovdje – bez obzira na stvarne, činjenične
okolnosti.
Neurološki, u tijelu se događaju isti protokoli kao i pri Yogi Smijeha – no, sa sasvim drugim
predznakom, u bezdan užasa.
Isto tako, studije su pokazale da se mozak može sjećati nekoliko senzacija dodira istovremeno
i da može u svijest dozvati osjet nekog dodira ako se osoba na to usredotoči. Također,
znanstvenici su uočili da iskustvo novog dodira ne briše sjećanje senzacije prijašnjeg dodira
već da nova i stara taktilna sjećanja mogu postojati neovisno jedno od drugoga, nakon što je
osoba punom pažnjom primijetila i usvojila kvalitete tih dodira.
Na koncu svega, možemo reći da se sjećanja našeg tijela nalaze i u psihološkom tkanju i u
neurološkim kao i u samim fizičkim miofascijalnim tkivima čovjeka. To je dio koji su za sada
zapadni znanstvenici ispitivali. No, istočnjačke tradicije govore i o stanjima unutarnjih organa te o njihovim specifičnim svojstvima kao i o tome da služe kao repozitoriji određenih emocija
i stanja koja čovjek doživljava.
Svakako možemo zaključiti da je sva stvarnost koju doživljavamo i proživljavamo – u nama
samima. Kako bismo bili svjesni sebe u potpunosti, bitno je da istražujemo sve zakutke
vlastitog bića – sjećanja, tijelo i sve njihove priče.
Ključ je u vašim rukama – zakoračite u krajolike svog vlastitog Svijeta
Tu sam da vas podržim u sigurnom istraživanju vaših iskustava kroz tijelo i psihu,
